Razgovarali u Haldensteinu, 3. svibnja 2004.

ORIS: Jednoga ljetnog dana prošle godine, šećući Stradunom u Dubrovniku, razgovarali smo o vašoj knjizi Thinking Architecture (Misliti arhitekturu). Možete li zamisliti kako smo se osjećali kad smo vas te iste večeri neočekivano sreli u starome gradu? Kakva zanimljiva podudarnost – sresti autora te inspirativne crvene knjižice.

Zumthor: Ali ovo nije pitanje.

ORIS: Ne, ovo je više kao uvod. Približavamo se pitanju. Čitajući vašu knjigu, srećući se s vama, osjećajući silno zadovoljstvo nakon obilaska vaših građevina uhvatila nas je neka vrsta opsesije kad smo došli u vaš ured ovdje u Haldensteinu. Pokušali smo slijediti vaše misli. Dojmilo nas se je što su osjećaj i emocije u tolikoj mjeri dio vaše arhitekture. Zato naše prvo pitanje glasi: Zbog čega ste svoju knjigu nazvali Thinking Architecture, a ne Feeling Architecture (Osjećati arhitekturu)?

Zumthor: To se u tome trenutku protivilo mojim idejama. Razmislim li o tome sada, počeo sam radeći arhitekturu i razmišljati o tome što radim, u tome je stvar. Rasmussen je pisao o Doživljavanju arhitekture prije četrdeset godina, a u osnovi je govorio o istoj stvari. Nazivati knjigu Osjećati arhitekturu bilo bi na granici kiča.